Zakon umnožavanja administracije, odnosno težnja svake jedinice da ističe svoju vrijednost na taj način da poveća broj svojih zaposlenih.
Proširenje i povećanje poslova kako bi oni popunili vrijeme potrebno za njihovo obavljanje. Stoga zaposleni rade i nepotrebne poslove, kako bi njihove jedinice dobile na važnosti. Vezuje se uz engleskog autora Cyrila Northcota Parkinsona koji je proučavajući administraciju, s njom povezanu birokraciju, odnosno prirodu uredskog poslovanja i odnosa u administraciji, utvrdio logiku i pravilnost rada administracije i broja službenika u njoj. Po njemu “rad se širi da popuni vrijeme predviđeno za njegovo obavljanje”. Otkrio je da obujam posla i broj činovnika koji ga obavljaju ne stoje ni u kakvoj meñusobnoj vezi, nego se temelje na unutarnjoj logici birokracije po kojoj:
birokrat želi da umnožava podređene, a ne konkurente;
birokrati opskrbljuju jedni druge poslom.
Prema Parkinsonu povećanje broja službenika obvezno će se kretati između 5,17% i 6,56% na godinu neovisno o bilo kakvim promjenama u potrebama i količini obavljenog posla. Istakao je i činjenicu razvijanja različitih koordinativnih mehanizama kao što su odbori, povjerenstva i sl. jer se s povećanjem broja izvršitelja komplicira i otežava koordinacija, što također stvara pritiske ka povećanju broja zaposlenih iako se sam obujam posla ne povećava.
